Početna » badminton caffe » 25.11.2013. - Neil Gaiman: Zašto naša budućnost ovisi o knjižnicama, čitanju i sanjarenju

25.11.2013. - Neil Gaiman: Zašto naša budućnost ovisi o knjižnicama, čitanju i sanjarenju

Oduševljen sam tekstom. Nadam se da prijevod nije potreban. Tekst je izašao u Guardianu 15.10.2013. Poručuje i naglašava važnost čitanja (posebno naučne fantastike), prvenstveno djece, i koliko je ono bitno za imaginaciju, inovaciju, suosjećanje..., općenito za cijelo društvo. Sanjarenje smatra(m) važnim i poticaj je za sve važne pomake koje činimo u životu. Meni su trenutno krimići dragi, ali za promjenu ipak sada čitam knjigu o isto tako velikom sanjaru - Steve Jobsu. Sa i-phone-om nekako vam je sve blizu. Jasno i dalje sam vjeran stvarčici koja je promijenila svijet. Mali kompači koji život znače. Facebook, youtube, radio na mobaču, mjuza posvuda... tako da hvala svim sanjarima na ovim malim stvarčicama. Čitajte, sanjajte, i tu i tamo se vratite u crnilo kojim smo okruženi, ali samo zato da bi znali kako promijeniti stvari i učiniti svijet ljepšim. Stvarno vjerujem u promjene, jasno prvenstveno sebe, možda i drugih, nadam se i Hrvatske koja kao da je konzervirana u prošlosti i nikako da izađe iz davne nam 1941. ili 1945. Zanimljivo je da u New Yorku moraju planirati koliko će novih zatvorskih ćelija izgraditi u nekom budućem razdoblju, a ono što je najzanimljivije je da se taj broj veže na broj deseto-jedanestogodišnjaka koji neznaju čitati. Tekst je odličan; moram to ponoviti.

"It's important for people to tell you what side they are on and why, and whether they might be biased. A declaration of members' interests, of a sort. So, I am going to be talking to you about reading. I'm going to tell you that libraries are important. I'm going to suggest that reading fiction, that reading for pleasure, is one of the most important things one can do. I'm going to make an impassioned plea for people to understand what libraries and librarians are, and to preserve both of these things.And I am biased, obviously and enormously: I'm an author, often an author of fiction. I write for children and for adults. For about 30 years I have been earning my living though my words, mostly by making things up and writing them down. It is obviously in my interest for people to read, for them to read fiction, for libraries and librarians to exist and help foster a love of reading and places in which reading can occur.

So I'm biased as a writer. But I am much, much more biased as a reader. And I am even more biased as a British citizen.
And I'm here giving this talk tonight, under the auspices of the Reading Agency: a charity whose mission is to give everyone an equal chance in life by helping people become confident and enthusiastic readers. Which supports literacy programs, and libraries and individuals and nakedly and wantonly encourages the act of reading. Because, they tell us, everything changes when we read.

And it's that change, and that act of reading that I'm here to talk about tonight. I want to talk about what reading does. What it's good for.
I was once in New York, and I listened to a talk about the building of private prisons – a huge growth industry in America. The prison industry needs to plan its future growth – how many cells are they going to need? How many prisoners are there going to be, 15 years from now? And they found they could predict it very easily, using a pretty simple algorithm, based on asking what percentage of 10 and 11-year-olds couldn't read. And certainly couldn't read for pleasure.
It's not one to one: you can't say that a literate society has no criminality. But there are very real correlations.
And I think some of those correlations, the simplest, come from something very simple. Literate people read fiction.

Fiction has two uses.

Firstly, it's a gateway drug to reading. The drive to know what happens next, to want to turn the page, the need to keep going, even if it's hard, because someone's in trouble and you have to know how it's all going to end … that's a very real drive. And it forces you to learn new words, to think new thoughts, to keep going. To discover that reading per se is pleasurable. Once you learn that, you're on the road to reading everything. And reading is key. There were noises made briefly, a few years ago, about the idea that we were living in a post-literate world, in which the ability to make sense out of written words was somehow redundant, but those days are gone: words are more important than they ever were: we navigate the world with words, and as the world slips onto the web, we need to follow, to communicate and to comprehend what we are reading. People who cannot understand each other cannot exchange ideas, cannot communicate, and translation programs only go so far.
The simplest way to make sure that we raise literate children is to teach them to read, and to show them that reading is a pleasurable activity. And that means, at its simplest, finding books that they enjoy, giving them access to those books, and letting them read them.
I don't think there is such a thing as a bad book for children. Every now and again it becomes fashionable among some adults to point at a subset of children's books, a genre, perhaps, or an author, and to declare them bad books, books that children should be stopped from reading. I've seen it happen over and over; Enid Blyton was declared a bad author, so was RL Stine, so were dozens of others. Comics have been decried as fostering illiteracy.
Enid Blyton's Famous Five book Five Get Into a Fix
No such thing as a bad writer... Enid Blyton's Famous Five.
Photograph: Greg Balfour Evans/Alamy

It's tosh. It's snobbery and it's foolishness. There are no bad authors for children, that children like and want to read and seek out, because every child is different. They can find the stories they need to, and they bring themselves to stories. A hackneyed, worn-out idea isn't hackneyed and worn out to them. This is the first time the child has encountered it. Do not discourage children from reading because you feel they are reading the wrong thing. Fiction you do not like is a route to other books you may prefer. And not everyone has the same taste as you.

Well-meaning adults can easily destroy a child's love of reading: stop them reading what they enjoy, or give them worthy-but-dull books that you like, the 21st-century equivalents of Victorian "improving" literature. You'll wind up with a generation convinced that reading is uncool and worse, unpleasant.
We need our children to get onto the reading ladder: anything that they enjoy reading will move them up, rung by rung, into literacy. (Also, do not do what this author did when his 11-year-old daughter was into RL Stine, which is to go and get a copy of Stephen King's Carrie, saying if you liked those you'll love this! Holly read nothing but safe stories of settlers on prairies for the rest of her teenage years, and still glares at me when Stephen King's name is mentioned.)

And the second thing fiction does is to build empathy. When you watch TV or see a film, you are looking at things happening to other people. Prose fiction is something you build up from 26 letters and a handful of punctuation marks, and you, and you alone, using your imagination, create a world and people it and look out through other eyes. You get to feel things, visit places and worlds you would never otherwise know. You learn that everyone else out there is a me, as well. You're being someone else, and when you return to your own world, you're going to be slightly changed.
Empathy is a tool for building people into groups, for allowing us to function as more than self-obsessed individuals.
You're also finding out something as you read vitally important for making your way in the world. And it's this:
The world doesn't have to be like this. Things can be different.

I was in China in 2007, at the first party-approved science fiction and fantasy convention in Chinese history. And at one point I took a top official aside and asked him Why? SF had been disapproved of for a long time. What had changed?
It's simple, he told me. The Chinese were brilliant at making things if other people brought them the plans. But they did not innovate and they did not invent. They did not imagine. So they sent a delegation to the US, to Apple, to Microsoft, to Google, and they asked the people there who were inventing the future about themselves. And they found that all of them had read science fiction when they were boys or girls.

Fiction can show you a different world. It can take you somewhere you've never been. Once you've visited other worlds, like those who ate fairy fruit, you can never be entirely content with the world that you grew up in. Discontent is a good thing: discontented people can modify and improve their worlds, leave them better, leave them different.
And while we're on the subject, I'd like to say a few words about escapism. I hear the term bandied about as if it's a bad thing. As if "escapist" fiction is a cheap opiate used by the muddled and the foolish and the deluded, and the only fiction that is worthy, for adults or for children, is mimetic fiction, mirroring the worst of the world the reader finds herself in.
If you were trapped in an impossible situation, in an unpleasant place, with people who meant you ill, and someone offered you a temporary escape, why wouldn't you take it? And escapist fiction is just that: fiction that opens a door, shows the sunlight outside, gives you a place to go where you are in control, are with people you want to be with(and books are real places, make no mistake about that); and more importantly, during your escape, books can also give you knowledge about the world and your predicament, give you weapons, give you armour: real things you can take back into your prison. Skills and knowledge and tools you can use to escape for real.

As JRR Tolkien reminded us, the only people who inveigh against escape are jailers.

Tolkien's illustration of Bilbo Baggins's home

Tolkien's illustration of Bilbo's home, Bag End.
Photograph: Harper Collins
Another way to destroy a child's love of reading, of course, is to make sure there are no books of any kind around. And to give them nowhere to read those books. I was lucky. I had an excellent local library growing up. I had the kind of parents who could be persuaded to drop me off in the library on their way to work in summer holidays, and the kind of librarians who did not mind a small, unaccompanied boy heading back into the children's library every morning and working his way through the card catalogue, looking for books with ghosts or magic or rockets in them, looking for vampires or detectives or witches or wonders. And when I had finished reading the children's' library I began on the adult books.
They were good librarians. They liked books and they liked the books being read. They taught me how to order books from other libraries on inter-library loans. They had no snobbery about anything I read. They just seemed to like that there was this wide-eyed little boy who loved to read, and would talk to me about the books I was reading, they would find me other books in a series, they would help. They treated me as another reader – nothing less or more – which meant they treated me with respect. I was not used to being treated with respect as an eight-year-old.

But libraries are about freedom. Freedom to read, freedom of ideas, freedom of communication. They are about education (which is not a process that finishes the day we leave school or university), about entertainment, about making safe spaces, and about access to information.

I worry that here in the 21st century people misunderstand what libraries are and the purpose of them. If you perceive a library as a shelf of books, it may seem antiquated or outdated in a world in which most, but not all, books in print exist digitally. But that is to miss the point fundamentally.
I think it has to do with nature of information. Information has value, and the right information has enormous value. For all of human history, we have lived in a time of information scarcity, and having the needed information was always important, and always worth something: when to plant crops, where to find things, maps and histories and stories – they were always good for a meal and company. Information was a valuable thing, and those who had it or could obtain it could charge for that service.
In the last few years, we've moved from an information-scarce economy to one driven by an information glut. According to Eric Schmidt of Google, every two days now the human race creates as much information as we did from the dawn of civilisation until 2003. That's about five exobytes of data a day, for those of you keeping score. The challenge becomes, not finding that scarce plant growing in the desert, but finding a specific plant growing in a jungle. We are going to need help navigating that information to find the thing we actually need.
A boy reading in his school library
Photograph: Alamy

Libraries are places that people go to for information. Books are only the tip of the information iceberg: they are there, and libraries can provide you freely and legally with books. More children are borrowing books from libraries than ever before – books of all kinds: paper and digital and audio. But libraries are also, for example, places that people, who may not have computers, who may not have internet connections, can go online without paying anything: hugely important when the way you find out about jobs, apply for jobs or apply for benefits is increasingly migrating exclusively online. Librarians can help these people navigate that world.
I do not believe that all books will or should migrate onto screens: as Douglas Adams once pointed out to me, more than 20 years before the Kindle turned up, a physical book is like a shark. Sharks are old: there were sharks in the ocean before the dinosaurs. And the reason there are still sharks around is that sharks are better at being sharks than anything else is. Physical books are tough, hard to destroy, bath-resistant, solar-operated, feel good in your hand: they are good at being books, and there will always be a place for them. They belong in libraries, just as libraries have already become places you can go to get access to ebooks, and audiobooks and DVDs and web content.
A library is a place that is a repository of information and gives every citizen equal access to it. That includes health information. And mental health information. It's a community space. It's a place of safety, a haven from the world. It's a place with librarians in it. What the libraries of the future will be like is something we should be imagining now.
Literacy is more important than ever it was, in this world of text and email, a world of written information. We need to read and write, we need global citizens who can read comfortably, comprehend what they are reading, understand nuance, and make themselves understood.
Libraries really are the gates to the future. So it is unfortunate that, round the world, we observe local authorities seizing the opportunity to close libraries as an easy way to save money, without realising that they are stealing from the future to pay for today. They are closing the gates that should be open.
According to a recent study by the Organisation for Economic Cooperation and Development, England is the "only country where the oldest age group has higher proficiency in both literacy and numeracy than the youngest group, after other factors, such as gender, socio-economic backgrounds and type of occupations are taken into account".
Or to put it another way, our children and our grandchildren are less literate and less numerate than we are. They are less able to navigate the world, to understand it to solve problems. They can be more easily lied to and misled, will be less able to change the world in which they find themselves, be less employable. All of these things. And as a country, England will fall behind other developed nations because it will lack a skilled workforce.
Books are the way that we communicate with the dead. The way that we learn lessons from those who are no longer with us, that humanity has built on itself, progressed, made knowledge incremental rather than something that has to be relearned, over and over. There are tales that are older than most countries, tales that have long outlasted the cultures and the buildings in which they were first told.
I think we have responsibilities to the future. Responsibilities and obligations to children, to the adults those children will become, to the world they will find themselves inhabiting. All of us – as readers, as writers, as citizens – have obligations. I thought I'd try and spell out some of these obligations here.
I believe we have an obligation to read for pleasure, in private and in public places. If we read for pleasure, if others see us reading, then we learn, we exercise our imaginations. We show others that reading is a good thing.
We have an obligation to support libraries. To use libraries, to encourage others to use libraries, to protest the closure of libraries. If you do not value libraries then you do not value information or culture or wisdom. You are silencing the voices of the past and you are damaging the future.
We have an obligation to read aloud to our children. To read them things they enjoy. To read to them stories we are already tired of. To do the voices, to make it interesting, and not to stop reading to them just because they learn to read to themselves. Use reading-aloud time as bonding time, as time when no phones are being checked, when the distractions of the world are put aside.
We have an obligation to use the language. To push ourselves: to find out what words mean and how to deploy them, to communicate clearly, to say what we mean. We must not to attempt to freeze language, or to pretend it is a dead thing that must be revered, but we should use it as a living thing, that flows, that borrows words, that allows meanings and pronunciations to change with time.
We writers – and especially writers for children, but all writers – have an obligation to our readers: it's the obligation to write true things, especially important when we are creating tales of people who do not exist in places that never were – to understand that truth is not in what happens but what it tells us about who we are. Fiction is the lie that tells the truth, after all. We have an obligation not to bore our readers, but to make them need to turn the pages. One of the best cures for a reluctant reader, after all, is a tale they cannot stop themselves from reading. And while we must tell our readers true things and give them weapons and give them armour and pass on whatever wisdom we have gleaned from our short stay on this green world, we have an obligation not to preach, not to lecture, not to force predigested morals and messages down our readers' throats like adult birds feeding their babies pre-masticated maggots; and we have an obligation never, ever, under any circumstances, to write anything for children that we would not want to read ourselves.
We have an obligation to understand and to acknowledge that as writers for children we are doing important work, because if we mess it up and write dull books that turn children away from reading and from books, we 've lessened our own future and diminished theirs.
We all – adults and children, writers and readers – have an obligation to daydream. We have an obligation to imagine. It is easy to pretend that nobody can change anything, that we are in a world in which society is huge and the individual is less than nothing: an atom in a wall, a grain of rice in a rice field. But the truth is, individuals change their world over and over, individuals make the future, and they do it by imagining that things can be different.
Look around you: I mean it. Pause, for a moment and look around the room that you are in. I'm going to point out something so obvious that it tends to be forgotten. It's this: that everything you can see, including the walls, was, at some point, imagined. Someone decided it was easier to sit on a chair than on the ground and imagined the chair. Someone had to imagine a way that I could talk to you in London right now without us all getting rained on.This room and the things in it, and all the other things in this building, this city, exist because, over and over and over, people imagined things.
We have an obligation to make things beautiful. Not to leave the world uglier than we found it, not to empty the oceans, not to leave our problems for the next generation. We have an obligation to clean up after ourselves, and not leave our children with a world we've shortsightedly messed up, shortchanged, and crippled.
We have an obligation to tell our politicians what we want, to vote against politicians of whatever party who do not understand the value of reading in creating worthwhile citizens, who do not want to act to preserve and protect knowledge and encourage literacy. This is not a matter of party politics. This is a matter of common humanity.
Albert Einstein was asked once how we could make our children intelligent. His reply was both simple and wise. "If you want your children to be intelligent," he said, "read them fairy tales. If you want them to be more intelligent, read them more fairy tales." He understood the value of reading, and of imagining. I hope we can give our children a world in which they will read, and be read to, and imagine, and understand.
• This is an edited version of Neil Gaiman's lecture for the Reading Agency, delivered on Monday October 14 at the Barbican in London. The Reading Agency's annual lecture series was initiated in 2012 as a platform for leading writers and thinkers to share original, challenging ideas about reading and libraries."

01.04.2009. - Aleksandar Pujovski

Aleksandar Pujovski "Alexandar the great" osoba je koja zaslužuje prvi tekst za badminton caffe koji je zamišljen kao otvoreni izričaj ljudi koji su na bilo koji način povezani sa badmintonom, bez cenzure i bez sustezanja. Autorski tekstovi neka budu uklopljeni u neku vrstu otvorene knjige kojoj je osnovni pravac badminton u obliku kako ga vi vidite, a izleti u nepoznato dopušteni, gdje su greške dozvoljene, gdje nema granica, gdje se ruše sve barijere, tekstovi koji nas vode u neslućene daljine, možemo to nazvati svemirom, beskrajem ideja i riječi, kako god zelite. Uživajte u našim tekstovima i pišite nam na e-mail:sly231@gmail.com , za badminton caffe… opširnije

22.06.2019. - Interview za webicu BK Karizme iz Slovenije

Bojan Breznik zamolio me za interview za stranicu BK Karizmu kluba iz Ravnah na Koroškem. Podsjetnik je na ono što se događalo zadnjih 30 godina u hrvatskom badmintonu i u najstarijem hrvatskom klubu BK Zagreb. Nije mi bilo teško napisati ga, ali definitivno me vratilo u prošlost. Kad bi ga pisao ponovno vjerujem da odgovori ne bi bili isti u mnogim pitanjima, povijest je povijest, ali gledate na nju svakim danom drugim očima, ovisi o raspoloženju. U meni je budila mnoga pozitivna sječanja. Puno je priča, ovo je samo jedna, to je zapravo onako kako je ja vidim u ovom trenu, zaboravio sam spomenuti puno lijepih zgoda i priča, ali ima vremena za to. Uživajte i nemojte zamjeriti, ako nekoga nisam spomenuo! opširnije

21.12.2018. - Ludnica nije daleko, ludnica je započela...

Nakon dugo vremena evo nas opet, hvala Bogu postoji razlog, a ovaj tekst zahvalite prekrasnom stolu od bambusa i kratkoj inspiraciji, za trenera prava mala radna sredina o kojoj fakat sanjate ;-)  Skoro pa ću 5 banki, evo imam svoj prvi kupljeni stol što nije baš za pohvalu, ali čini me sretnim. Sa malim prekrasnim stvorenjem život tek počinje, sve se promjenilo & sve je vezano uz nju...  Prava ludnica na poslu ili uz sve ludnice s kojima smo okruženi, sve je to mala beba kad imate svoju bebu. Zaboravite na sve ludo oko sebe, a zapravo prava ludnica tek dolazi. Sa malim slatkim stvorenjem, shvaćate koliko su mnoge stvari nebitne. opširnije

03.04.2016. - Karla Božić o svjetskom školskom prvenstvu u badmintonu

Svake dvije godine ISF (International school sport federation) organizira svjetsko školsko natjecanje u raznim sportovima pa tako i u badmintonu. Ove godine natjecanje se održalo od 28. ožujka do 3. travnja na Malti i uz pomoć V.gimnazije i ostalih sponzora skupili smo sredstva da formiramo nacionalni tim koji će predstavljati Hrvatsku. Ekipu su činile Mia Čerjan, Inga Sadaić, Lucija Trgovac i Karla Božić, a s njima su kao dio tima išli profesor tjelesne kulture u V. gimnaziji, Žarko Bratonja, ravnatelj V. gimnazije, Petar Mladinić, te sudkinja Lucija Zadravec. opširnije

23.05.2015. - Friedrichs očima Lucije Trgovac:"O Burgeru možete samo sanjati"

Cijelo vrijeme turnira slušali smo kako netko ide u Burger Kingu, ali ekipica iz kombija taj Burger nije ni vidjela. Ni želja da nakon turnira odemo u isti nije nam bila uslišena. Ipak na povratku, tamo negdje iza Munchena i sa pogledom na Alpe sreća nas je napokon pomazila. Burgeri, pileća krilca, Cola... sva burgerska zdrava hrana bila je naša. Zamislite samo; Renata i Silvio u istom kombiju, krš i lom, ali bilo je simpatično, orginalno, duhovito i zabavno. Na turniru hrvatska ekipa bila je stalno tu negdje i zajedno. Stvarno super. O turniru i o ludoj zabavi u lunaparku pričat će Vam Lucija. Što se mene tiče kao da sam bio u parku, malo toga sam želio probati, ipak bilo je odlično; vozio sam se autićima i lebdio na Njemačkoj verziji London Eye-a, uživao u kavi i čudio se da ljudi u ovome stvarno uživaju :-) Dijete jesam, al' moja kičma ipak ima već ohoho godina. Ma bilo je super, i svi su bili pravi, zajedno i nasmijani...zajedno na terenu  i van terena; VG-ZG-Ela-Medeki-RenČi&ja... Ale u to ime! opširnije

09.02.2015. - Arhitektura, ona govori i puna je emocija - arhitekt sam svojih snova

Arhitektura prvenstveno asocira na gradnju i građenje. Ne znam da li ste čuli za časopis za arhitekturu i kulturu, ORIS. Meni je postao biblijom, uvukao se u sve pore razmišljanja. Malo uveličavam, ali recimo da je. U nedostatku ARH& znanja i literature našao sam nešto što je moja centralna točka ka novim vizijama. Našao sam svoje arhitekte favorite, njihova djela i razmišljanja. U cijeloj priči nalaze se i psihoanalitičari, fizičari, književnici, slikari... Arhitekti su kao i moji geografi, njih objeručke prisvajam iako nisam završio geografiju; sanjari su, optimisti, stvaraoci, žele stvoriti i predstaviti svijet ljepšim i romantičnijim. Arhitektura optimizma stvarno postoji i arhitektonski je pojam. Za mene je vrlo značajan Mathias Klotz arhitekt poznat po obiteljskim kućama, mogu ga povezati sa urednikom i direktorom ORIS-a Andrijom Rusanom koji je obiteljskim dolaskom na badminton indirektno potaknuo moju arhitektonsku crtu. U mojoj percepciji vežu ih; mostovi, terase, konzole i nadstrešnice... Niti A.R. to zna, niti on više igra badminton, ali eto gradi da ni ne zna. Arhitektura nije jednoznačna, njena širina je ono što mene privlači. Za mene je arhitektura; stvaranje, projekcija, misao, materijaliziranje snova, kreacija, misaona struktura, okrenuta je prema vama i blješti, ali i zasebna je cijelina odn. samo je za Vas, stvara vam ugodu ili Vas odvaja, vežemo je uz umjetnost, ali nije umjetnost itd. itd.. Mora biti jednostavna, jedinstvena i u skladu s prirodom, ali i ne mora. Kažu da kriza arhitekture dolazi od njihovih sloboda, svatko se bavi arhitekturom, ali to je ujedno i prilika, jel kriza stvara nešto novo i možebitno & kreativnije. U izobilju treša možda neuočite pravu stvar, ili Vam nekako postaje sve isto, u kalupu i nekako bezveze. U sportu arhitekturom podrazumjevamo taktičke strukture, planske i programske projekcije, stvaranje igrača, kreaciju pokreta, a zapravo realnu poveznicu sa arhitekturom imamo po pitanju gradnje badmintonske dvorane. Ona traži projektiranje klime, svjetla, smještaj terena i gledališta, traži dodatni sadržaj, konstrukciju održivosti ili isplativosti, ali prvenstveno traži prostor, prostor koji je blizu škola i naselja. U svakom slučaju arhitekti ste sebe i svog prostora. Laik sam po pitanju arhitekture u užem smislu, ali u širem kontekstu arhitekt sam svaki dan. Kako god arhitektura je društvena znanost, neodvojiva, dio je nas, i svuda oko nas, promišljamo je, gledamo i osjećamo... opširnije

09.12.2014. - Melvin & nove valne dužine; kuhar, hedonist, umjetnik atmosfere i ništavila, pravi padobranac

Iz ničega napravi nešto... pravi naslov, potpuno zasluženo za Melvina i njegove kulinarske i ine čarolije. "Prijatelj pravde" po Nemački, a za nas hrvatski hedonistički kralj. Teži dobroj zabavi i kulinarskom uživanju. Nema odmora, i ne leži u krevetu, tu i tamo ode na bad. Sklon je intelektualnom druženju. Mense društva je član. Roštilja majstor na 25. godišnjici kluba "Zagreb Maksimir". Svjedočio je tome cijeli klub; djeca i roditelji. Melva nas je začarao svojim kulinarskim vradžbinama. Melvin Burnić, otac je našeg mladog badmintonaša Patrika Burnića. Predsjednik je društva hedonista Hrvatske, dizajner grafike, dizajner ideje i misli... godine ga ne muče i ne zna im broj. Samo zna da uživa. Noćne snove pretvara u stvarnost. Pazite, padobranac je, čovjek stvarno zna da leti. Na ovakav tekst samo može da ide kulinarski nastavak. opširnije

09.10.2013. - Turska - od razbijene glave do kuhanog "veseljka" (+18)

Naš najbolji badminton caffe tekstopisac Aljoša Rovan senior napisao je tekst o svom nastupu na svjetskom veteranskom prvenstvu. Nastupio je sa svojom dragom i sa našim mladićem Sandijem Šabanom. Turska i Ankara bile su domaćini našim dečkim. Aljoša je imao i svoj kulinarski odvojak. Tekst je starije od 18 molim :-) opširnije

10.07.2013. - Treneri su poput čunjeva u kuglani

Rečenica je Tomislava Židaka sa kojom se mogu u potpunosti složiti. Tema: hrvatski nogomet i česta smjena trenera. Za Manchester United to se ne može reći. Manchester koji je imao svog Sir Alexa Fergusona skroz od početka 90-ih pa sve do ove godine (2013.) kada je on sam nakon osvojenog Prmiershipa rekao zbogom trenerskom poslu i otišao u penziju. A Dinamo? Imao ih je oko 30. Prava mala kuglana. Malo i Velo Misto. Ali nije samo kod nas tako, simpatično je da jedan Rafael Benitez, Španjolac koji je imao oko 10 velikih trofeja ne može zadržati radno mjesto u engleskom klubu Chelsea FC iako je ove godine sa njima osvojio Europski Kup. Rafa Beniteza se sjećamo kada je osvojio Ligu Prvaka sa Liverpool-om, a još kažu da je najviše uspjeha imao sa Valencijom 2001. do 2004. Ali ipak umjesto njega dolazi slavni i karizmatični, tko zna da li i bolji, za mnoge kontroverzni, hvaljen i kuđen; Jose Mourinho kojeg je u Realu nedavno u Kupu Kralja pobijedio pravi radnički klub Atlethico Madrid. Slatka je to osveta kad mali pobijedi velikog, i na domaćem terenu i sa Mourinhom. Kod nas je svatko trener, predsjednici, gledatelji, novinari..., pogotovo roditelji i to je tako, zapravo ne treba ni čuditi kako su najveće hrvatske zvijezde djelo osebujnih roditelja. Srđan Ivanišević koji je sve uložio u razvoj Gorana, prodao kuću da bi ga mogao financirati, ali se pohvalno nije miješao u trenerski posao. Dok su Ante Kostelići, Joško Vlašić bili vrhunski sportaši. Joško je bio vrhunski desetobojac koji je osvojio Mediteranske Igre u Casablanci. Po Casablanci eto nam Blanka. Ante Kostelić bio je vrhunski rukometni igrač i trener. Moje mišljenje o njemu je dvojako, ali čovjek je osvojio sve što je mogao i tu nema dvojbe, ali po koju cijenu. Kad karijeru Janica završava sa 24 godine, da li je to cilj. Trenerski je posao hruh sa sedam kora, ali i dalje je zabavan. Lako je od zlata napraviti nakit, ali se da i od drveta napraviti prava umjetnost što smatram dobrim poslom. Uvjek se sjetim Sizifa kad mislim na trenerski posao, teglite možda i cijeli život i opet je pitanje da li ćete doći do vrha, i kad dođete na vrh ne ostaje se dugo, i ne trepnete već ste u novom početku, i tako unedogled. Koliki je vijek sportaša na vrhu, u ovom ubrzanom svijetu koga je to briga, već se traži novi pobjednik. Sve je to posao koji Vas čini čvršćim od zlata, usponi i padovi samo su proces kaljenja. Tu vidim trenera Bayerna, Josef Jupp Heynckes (najbolji u svojoj 68. godini). Očito je svoj zanat izbrusio sa Borussia Mönchengladbach, a sada u velikom klubu (Bayern) okrunio svoj posao sa titulom prvaka Europe. Već davne 1997/98 osvojio je Ligu Prvaka sa Realom iz Madrida, a sad sa Bayernom u Sezoni 2012/13 čime je definitivno najljepše zaključio svoju priču. Ferguson i Heynckes otišli su u istoj godini. Najljepši kraj koji jedan trener može imati. Tko izdrži biti trenerom do penzije, slobodno mu dajte medalju. opširnije

17.04.2013. - Pablo Picasso II - utjelovljenje je liberalizma i ukusa srednje klase

Meni se prvi dio priče o Picassu jako svidio, iako tada još nisam bio u Klovićevim dvorima. Prošle subote 06.04.2013., sam samcat, posjetio sam izložbu, poslije odslušao kantautorski koncert Elme Burnić, i tako šečući se gradom prisjetih se pročitanih dijelova Walterove knjige o Picassu, osjetih neku vrstu tišine i mira koji su mi oboje donijeli :-) Moram ponoviti da me osim slikarskog stvaralaštva i dalje oduševljava svaka njegova rečenica, kao npr.; "Kad sam bio mali kao ova djeca, crtao sam kao Rafael, ali zato mi je trebao cijeli život da naučim crtati kao djeca." (Picasso 1956.) Nisam mogao završiti priču o Picassu samo u jednom tekstu. Neka vas naslov ne zavara, jer ovo nije samo priča o Picassu. U razgovoru sa svojim prijateljima shvatio sam da mnogima i nije bio tako drag. Ali jedan je od rijetkih koji je živio od svojih slika što svakako treba cijeniti, plaćao je slikama i uživao je u plodovima svoga rada. Ne tako davno, dana 08.04.2013. umrla je Margaret Thatcher, žena koja je podjelila Englesku i čiji je posao najmanje bio umjetnički. O njoj bi se dalo štošta razglabati, ali ono što je nama zanimljivo je to da je umrla na isti dan kada i Pablo Picasso, iako u odmaku od 40 godina. To im je zapravo jedina dodirna točka. Možda bi Pablo da je bio živ za njene vladavine koja je bila od 1979. do 1990. nacrtao novu "Guernicu". Protiv "Željezne lady" i tadašnjeg stanja u Engleskoj borio se PUNK, kao npr. Clash u svom dobro poznatom albumu "London Calling". Joe Strummer pisao je pjesme tipa "Spanish Bombs" i "London calling", a Picasso je nacrtao "Guernicu" čije je bombardiranje (1937.) njegovom interpretacijom postao događaj stoljeća. Nadamo se da umjetnici mogu utjecati na svijest ljudi i umjetnošću promijeniti svijet na bolje. Pušku zamjeniti perom, pjesmom ili slikom... Nadam se da Vas nisam zapilio Picassom, možda stvarno mislite da sam poludio. Ne smeta me to, neka ljudi misle šta hoče, a da sam mislio na to nikada ne bih napisao ni jedan caffe tekst. Nekako, nakon nekoliko tjedana svakodnevno provedenih na badminton terenima morao sam si dati oduška ovakvim tekstom, i iz razloga što slavimo četiri godine webice, i iz razloga što se od njegova izričaja može puno toga naučiti. Tekst i nije loš, mada malo po meni leti u svim smjerovima, ali dat ću si za pravo da odleti i u krivo, i da je nedovršeni tekst, i da je malo podugačak, jer ovaj blog i stranica, nije knjiga koja ima svoj kraj i početak. Uvijek sam na početku i nikad ne vidim kraja... opširnije

03.04.2013. - Picasso živi u Zagrebu

Da li će se Picassom Zagreb promijeniti? Volio bih, ali to nije moguće. Da li ćemo postati otvorenije društvo u Europi? Mi jesmo Europa već stoljećima, svoji smo, tako treba i ostati, šteta što smo do sada uzimali ono najgore. Uzmimo najbolje od Europe i stvarajmo vlastiti stil koji ne ide kontra struje i pameti. Picasso je rekao:"Umjetnost je laž." Laž je simulacija stvarnog. "Tako je umjetnost uistinu laž, ali je, obratno, ta laž vrhunska umjetnost". (Ingo F. Walther) Picasso je jednom izjavio: "STIL je obično nešto što umjetnika sputava i tjera ga da stvari vidi na jedan način - ista tehnika, ista rješenja, godina za godinom, nekad i za cijeli život. Odmah ga prepoznate - on uvijek nosi isto odijelo ili odijelo istog kroja. Naravno postoje slikari koji imaju svoj stil. Ipak, ja sam pomalo propalica, u trenutku dok me vidite, ja sam se već promijenio, ja sam negdje drugdje. Ne mogu se skrasiti pa zato nemam stila." Ljudi vole uvrštati Vas u određenu kategoriju, razmislite o tome, ja vjerujem da se ljudi mijenjaju i da se to događa na dnevnoj razini. Imajte u vidu da je Zvonimir Đurkinjak naš badmintonski Picasso. Pokret, finta, način kretanja, brzina, udarci, njegov smash... sve je to njegova umjetnost. Savršenstvo iluzija kojima vara protivnika prava je umjetnost. Uđite u svijet iluzije i kontradikcije. opširnije

04.12.2012. - Kako smo počeli igrati badminton (miniton)

Miniton je program zajedničkog rada trenera, roditelja i djece te je pripremni korak za ulazak u badminton. Miniton je iz temelja promijenio i na više načina pokrenuo Badminton Klub "Zagreb Maksimir", u zadnjih dva mjeseca u Velikoj Gorici BK "VG" na sličan način i neovisno od nas pokreće potpuno novu grupu. Pokrenut je u trenu kada su stvoreni svi uvjeti za to, točnije dobivši prostor za vrijeme vikenda u OŠ "Eugena Kumičić". Pridružite im se subotom navečer od 20 - 21h i nedjeljom ujutro od 9:30 do11h. Tekst smo skinuli sa stranica BK "VG" ,jasno i uz njihovu dozvolu, a tekst su napisali roditelji male Nike Kager koja ima 4 i pol godine, i koja je na zadnjem Plišanom Medi Štedi u konkurenciji do 9 godina osvojila treće mjesto. opširnije

23.10.2012. - Badminton & LA - Krešimir Chris Cvitanović iz prve ruke

Krešimir nekoliko mjeseci prije odlaska u Los Angeles izrazio je želju za badmintonskom individualnom edukacijom. Ozbiljan odnos rekreativac - trener prerastao je od prvog treninga u pravo prijateljstvo. Krešo je prešavši u LA odmah reagirao pravo američki, postao je Chris, ali došao je spreman badmintonski. Iako nije mogao u kratkom roku naučiti sve, ali ono što je dobio iz naših treninga siguran sam da je to da razumije badminton. Kako se kretati, kako udarati, kako fintirati... puno su mu jasniji pogotovo nakon iskustva u LA-u. Svakako pročitati! opširnije

18.10.2012. - Miniton po Zagrebački

Nije orginalan program ili bolje reći projekt, jedino što povezuje danski orginal i naš program je rad roditelja i djece zajedno. Miniton je Zagreb Maksimir danas i s ponosom dodajemo Zagrebačka i naša novija povijest. Miniton je zapravo Danska priča koju nam je u Hrvatsku donio Danac Erik Kolmos. Projekt BWF-a Shuttle Time mogao bi biti dobra pomoć za nastavak ovog projekta, barem što se vježbi tiče. Moramo samo napomenuti da je to organizam koji stalno raste i svakim danom se razvija, razvijaju se svi akteri; prvenstveno djeca, isto kao i roditelji, ALI i na kraju sami treneri. Treneri su svi, i djeca, i roditelji. I na kraju projekt ne može ići dalje ako nema koordinacije svih aktera u procesu. opširnije

14.09.2012. - Gospon Sikavica

Miroslav Sikavica. U muškim parovima s njime sam osvojio svoje jedino parsko Prvenstvo Hrvatske. Sada ima 36 godina, tada (1996.) je imao 21. Bio je mlad i perspektivan badmintonaš. Izgubio je pojedinačnu titulu prvaka Hrvatske izgubivši meč loptu na 14:11 "dobivši" poen. Kako je pogodio mrežu reketom izgubio je, i poen, i na kraju meč. Objesio je reket o klin i nestao. Gdje je nestao? U fiziku i ekonomiju ne, na režiju DA. Osim što smo bili partneri na terenu, oba smo voljeli studirati, knjiga i studij, studiranje više fakulteta od jednom. Ali, mada sam diplomirao, niti sam ja danas inžinjer niti je on fizičar ili nedaj bože ekonomista. On je postao režiser, sada već nagrađen za film "Otok" o Luki Ritzu, a eto mene nije zapela umjetnost nego trenerski posao. Možda ova stranica ima umjetničku crtu, ali tema je na kraju ipak "samo" badminton. opširnije

25.05.2012. - Putopis Brkićevih - Guliverova kraljevska putovanja

Ponovno imamo putopis Antona Brkića. Ovaj puta ne po Švicarskoj nego po Njemačkoj i s tom razlikom što su Brkići uživali prije samog turnira što se nekako pokazalo kao pravi potez. Doroteja je u Friedrichshafenu pokazala svoje najbolje izdanje i ulaskom u finale potvrdila svoj veliki potencijal. Vjerujemo da je upravo ovaj mali izlet pridonio dobivanju tri meča u trećem gemu. Da ne zaboravimo, najmlađi član ekipe - Roko Brkić nakon ovog se turnira opet vratio badmintonu. Super za Roka, a mi se vidimo dogodine... opširnije

05.04.2012. - Danska vs. Kina

Danska je europska velesila i trenutno svjetski broj 2, a Kina već dugo svjetski broj 1. Kinezi vole za Dance reći da su stalno pod stresom kako žele svoje protivnike što lakše i što prije pobijediti. Servis iza leđa, finta za publiku na meč loptu kao što to radi Peter Gade, sve su stvari koje Danci vole raditi. Kod Kineza toga nema, oni jednostavno pobjede i na bilo koji način ne omaložavaju protivnika. Daju maksimum svakog trena, u maksimumu jednostavno najbolji. Zato je Danska najbolja samo u Europi. Ne morate se složiti, prepotentni jesu, ali za prepotenciju postoji jedini lijek, a to su Kinezi. Jasno da nisu svi Danci takvi, Morten Frost bio je gentelman, jedini europski olimpijski pobjednik Poul Erik Hoyer Larsen također, mi poznajemo trenere kao Martin Guld ili Erik Kolmos, ma sad kad pogledam & nisu tako loši :-))) opširnije

23.02.2012. - Kako se usuđujete Veteransko prvenstvo organizirati u Makarskoj?! Kakav bezobrazluk!

Ne tiče je se, ali je bijesna. E-mail je poslan "Badminton Zagrebu" i klubu, a ne Savezu. Vrlo zanimljivo. Napada se bez potrebe klub koji se uhvatio organizacije seniorskog prvenstva, a kad mu je dodijeljeno i Veteransko prvensvo nije odbio uhvatiti se i te dodatne organizacije. Ali eto za nekoga smo beskrajno bezobrazni, jer smo se odlučili organizirati takav jedan Festival. Makarska samo što nije u Latinskoj Americi, a karte nam na mobitelima ne vide gdje je, pa zato ne znamo koliko je daleko itd.. Nitko tamo ne igra badminton, jer je tako daleko, gotovo da nema Dalmatinca koji igra tu prekrasnu igru... i tako Vas racio dovede do ludila. Što bi ti Željane rekao na ovo? Meni dođe da se po mami deklariram Dalmatincem. Eto, mi smo krajnje bezobrazni i sa ovim potezom stvarno ne volimo badminton, kako ga ETO neki vole... Zaključak je da je Osijek miljama daleko od Makarske i da mi ne znamo zamljopis. Zato moji dragi Makarani, zagrebački Dalmatinci i Dalmatinci sa juga dođite na FESTIVAL BADMINTONA koji će biti 26/27.svibnja 2012. i pokažite nam da Dalmacija ima badmintonaša koji znaju sve čari badmintona. Pogledajte zašto je teško biti badmintonaš Dalmatinac (Arka u oluji)... opširnije

27.10.2011. - Arka u oluji

Matko Milunović priznati vaterpolski trener a sada predsjednik neprofitne udruge badmintonskog kluba "Arka" iz Makarske našao se na udaru i u oluji skrivenih političkih sila koji su nedvojbeno CRO REALNOST. Iz Makarske nam isto tako dolazi poznata rečenica (za badminton):"Što će nam i kriket doći u grad?!" Gotovo ista priča je i u Koprivnici kao da je to nekakva politička "špranca". Birokracija je u Hrvatskoj RAK RANA bilo kakvog razvoja. Da bi nešto pokrenuli u razvijenim zemljama treba Vam dobra ideja i nešto malo eura, dok u Grčkoj treba 7 tisuća eura, a u nas morate napraviti pravi mimohod oko institucija lokalne samouprave kojoj ni više istance ne mogu gotovo ništa & jasno 21 tisuća kuna. Traže lovu za svoje neznanje ili za svoja nevjerovatna znanja kojim uništavaju ono malo dobrog što je preostalo. Pitaju se vjerovatno:"Pa kako to mislite udruge bez profita? Ne možeeee to tako. Jasno šalim se! U njihovim je glavama samo profit, a dobrobit samo u tragovima. Donose se odluke bez pismenog obrazloženja samo da ih ne možete tužiti. Nitko se ne buni. Zašto? Jer se svi znaju i vezani su i nemaju kamo. Zidovi svuda i semafori sa jedinom fazom koja ne izlazi iz CRVENOG. Matko je izašao u javnost i USKO(K)čio u posljednji vagon zvan NADA. Pogledajte kako i na koji način.  opširnije

25.10.2011. - Putin i Medvedev igraju badminton

Nakon odličnih tekstova kao: "Uloga mama i tata u minitonu", "El sistema ili oda entuzijazmu", pa "Pogleda sa strane" sa priprema u Brežicama, evo nam novog teksta Hrvoja Dominića napisanog nakon jučerašnje objave teksta u Jutarnjem listu pod naslovom:"Nakon ubijanja tigra i vožnje Formule 1, Putin zaigrao - badminton! I zaigrao partiju sa omiljenim kolegom." Iako to znamo već mjesecima izdvojili bi ipak dvije rečenice predsjednika Rusije Dmitrija Medvedeva. Prva:"To je sport koji je dobar za zdravlje i pomaže u brzom odlučivanju. Tko dobro igra badminton brzo odlučuje i trudi se postići dobar rezultat." Yeah! Druga:"I naš najveći kozmonaut, veliki Jurij Gagarin, volio je tu igru i dobro je igrao. Nadam se da ćete nakon ovog spota i vi poželjeti zaigrati badminton." Ovo je super! Kako na to gleda Hrvoje svakako pogledajte! opširnije

19.10.2011. - Svijet boja & izborna groznica

Imao sam nekoć davno djevojku s kojom sam dan danas u dobrim odnosima i ona reče:"Silvio pa ja tebe ne vidim u državnoj službi". I evo me na badminton caffeu sa svojim prijateljima koji vole pisati, sa željom da badminton dobije prostor koji zaslužuje. Manite se politike, ali politika jako utječe na nas tako da ljudi glasajte za neku novu alternativu. Stranka može biti zelene boje ili boje HSLS-a i liberalnog pogleda ... koja je alternativa!? Da mogu ja bih glasao za badminton, ali jedino za što možemo glasati su promjene. Izađite na izbore! Na zadnjim badmintonskim izborima, na izborima za tajnika HBS-a uveliko su utjecali sami igrači koji su napisali mali dopis preko svog predstavnika Zvonimira Hoelblinga. Dosta se nas pridružilo toj inicijativi i dalo svoj glas mladoj badmintonašici Maji Šavor. Tom događaju dali bi šarene boje DUGE, koju bi kvalificirali kao dugu stvorenu izlaskom sunca u ovo tmurno doba. Ali dolaze nam crni izbori, oni politički, oni nesportski, bez pardona i ljudskog bon-tona. Stalno smo u vjeri da nam donose promjene i šareni svijet darova. Ali nakon toga gledamo samo mrak na ekranu. Nažalost "Crno-bijeli" svijet Davorina Bogovića u punom je zamahu. Crno crveno bijelo. Koja je boja badmintona? Badminton Zagreb drži se plave boje Zagreba, ne Dinama. U nogometu je Zagreb bijele boje, ali ovdje ne gledamo nogomet. Sve ovo nisu bedastoće, nažalost one nas okružuju. I onako usput, ima li netko knjigu Jo Nesboa "Crvendać"? Nekad smo na Srednjacima imali podjelu na bijelaće i crvendaće po neboderima u Braće Domany. Možda zato tražim tu knjigu. Ma neee, pročitao sam "Nemezu", a za Jo Nesboa kažu da je novi Stieg Larsson & za razliku od Stiega među živima je. Ako Vam se da, nakon ovog dugog uvoda nastavite čitati dalje, nećete požaliti ... opširnije

06.10.2011. - Apple & Steve Jobs World

Jučer je umro Steve Jobs. Što je nama Steve Jobs? Sinonim za Apple. Kompaniju je nazvao po svom omiljenom voću. Apple II bilo je prvo osobno računalo (PC, 1976 godine). 1984. dobio je otkaz u svojoj vlastitoj firmi. Nije stao: osnovao je NeXT computer (1985 g.), kupio Graphics Group koju je preimenovao u Pixar kompaniju koju je kasnije kupio Walt Disney Company (2005 g.) i u kojoj je Steve postao njihov najveći dioničar. Ima li netko da nije gledao - Wall E? Steve & Apple osvojili su svijet. Ono što ga čini posebnim su njegove inovacije koje su učinile revoluciju; u tehnologiji, u našim životima i uostalom svi telefoni se uspoređuju sa iPhonom. iMac, iPod, iPhone, iPad, MacBook Air ... što je slijedeće. Richard Quest iz CNN-a kaže da je Steve bio driving force Appla i u svemu su bili njegovi prsti, pita se tko ga može zamijeniti?! Pogledajte kakve to veze ima sa badmintonom. opširnije

07.09.2011. - Pogled sa strane - Brežice

Pripreme u Brežicama koje smo imali od 29.08. do 03.09.2011 bile su prve zajedničke pripreme BK VG i BK Zagreb Maksimir gdje nam se priključio i naš Purgerovac Filip Bačić. U trenerskom dijelu asistirao je tata od Lede Hrvoje Dominić & bio nam od velike pomoći te evo već par dana poslije priprema napisao je za badminton caffe kratki osvrt. Pa pogledajmo ... opširnije


Interna Badmintonska Liga bila je gotovo nepoznata širem pučanstvu, ali mislimo da je ovakav tip borbe prava reklama i Van granica badmintona. Buha neka sada leti po cijelom svijetu, a ne samo u badminton caffe-u. Osim badmintonske borbe ovdje se bore riječima. Za sada je pravilo da pišu gubitnici & tu i tamo netko skoči sa strane. U borbu su uključeni Damir Duvnjak VG Duvi, Josip Buchberger Buha iz VG-a te Frane Verbanac koji je čak iz Sumpetra na obali došao igrati badminton u Grad Zagreb. Gdje ste Zagrepčanci molim, možda nismo od riječi? opširnije

23.06.2011. - PUTOPIS - Mala turneja kroz Alpe

Nije nas puno trebalo nagovarati da na putu prema Friedrichshafenu posjetimo Salzburg gdje smo se našli sa Tonijem i ekipom Brkić. Nakon turnira na Bodenskom jezeru podno Alpa, Brkići su nastavili Malu turneju prema Švicarskoj i Švicarcima koji su nas lijepo izdevetali na badmintonskom polju. Sa badmintonskih terena Toni nas vodi na terene Alpske Švicarske: "Nakon Friedrichshafena i dva dana punih akcija, brzih i lukavih udaraca, pobjeda i poraza, proveli smo nekoliko dana u potpuno drugačijoj atmosferi. Švicarska, kuda smo se uputili u to nedjeljno prijepodne, oduševila nas je svojom prekrasnom prirodom, planinama, jezerima, gradovima; bilo je tu i malo mistike i naravno puno veselih trenutaka." A nastavlja se svakojako ... opširnije

05.05.2011. (new upload 27.07.2011) - DNEVNIK VETERANA - dijeta & stalna borba sa samim sobom

Veteransko Prvenstvo bila je prava katastrofa & jedan je od razloga pisanja ovog dnevnika ... visoki tlak, bolovi u leđima, pa ... postah gotovo nepokretan na terenu što je prava katastofa za jednog badmintonaša (čemu tehnika kad ne mogu ni do loptice). Ostalo je nešto žara, ma užas! 94 kilograma naspram protivnikovih 78. Dobar uteg koji me slomio i protivnik koji je tu razliku taktički uveličao. Pisat ću Vam pomalo i vidjeti zajedno sa Vama da li je dijeta za mene nemoguća misija. Pratite moj dijetni blog ili stalnu borbu sa samim sobom i sa svojim kilogramima. Savjet liječnika, postavljanje inicijalnog stanja, postavljanje ciljeva i odabir načina & strategije kako dijetu učiniti prihvatljivom. Redukcija ili ELIMINACIJA šećera, soli, masti, Cole i gaziranih pića ... ne jesti navečer ...  sve su to koraci kako krenuti sa dijetom. ŠTO LI ĆU POSTATI? Dijetom ka uspjehu ma što on značio za nekog Veterana kao što sam ja. Koliko će mi trebati da postanem normalan ili sam zapravo već sad normalan i PRAVI MUŠKARAC sa škembom srednje veličine. opširnije

18.04.2011. - webORblogORcoffy ili po Mile Kekinu "Blog te mazo"

Badminton Caffe važan je dio naše stranice koji ima primjese bloga & bilo bi dobro da priča zavlada stranicom & da Vam nikad nije dosadno ... AL da li je to utopija?! "Blog te mazo" od Mile Kekina iz Hladnog Piva kolumna je na T-portalu & obvezno je štivo svih HR blogera. Ja tek kad popijem jutarnju kavu moj "pisački" živac vrlo brzo proradi. Nisam Mile i ne pokušavam biti, al da je dobar, dobar je. Dok sam nekada filozofirao (u poznatoj nam RUPI na filozofskom fakultetu) Kekin me je znao pozdraviti makar se nismo nikad upoznali, shvatio sam to kao; svi smo mi u rupi isti, a nas smo dvojica već u toj dobi bili bez kose, te mislim da je u tome "catch". Vidite on je pravi bloger, a ja još ne znam. On pjeva i piše, a ja se igram sa reketom i pokušavam pisati sa četiri prsta. Karol Hawel moj Poljski drugar mi reče da je moja stranica blog; gle stvarno pa Čovjek je u pravu. Blog i stranica, možda granice ni nema ... & na kraju danas je 18.04.2011 i dvogodišnjica naše stranice, ali i 20 godina našeg Saveza; tako da u to ime za badminton caffe na današnji dan donosimo Vam dvije teme ... čitajte pomalo ... opširnije

18.04.2011. - Jedan dan odmora u životu trenera

Dan u dvorani za vrijeme turnira je li to odmor? Može se reći, jer vidite rezultate svoga rada. Kava i druženje, znate kako dalje, bitka, borba, poraz i pobjeda sve je to dio fizičkog odmora. Ipak se umorite i umorni ste od odmora ... Odmor?! U što se sve može pretvoriti ... Pogledajte i galeriju "Lijepa naša" i mjesta kuda trebate poći default.aspx?id=229 opširnije

21.03.2011. - All England očima Ivanke Pokorni

Mi smo pisali dnevnik događanja default.aspx?id=493 i iz Zagreba pokušali opisati veliki događaj kao što je All England. Ivanka koja je međunarodni sudac bila je prva Hrvatica koja je službeno bila na tom turniru. Ja sam bio mog prijatelja Chrisa neslužbeno 2007 godine, a vidimo da je i naša dobra prijateljica Iva Dragičević bila u publici. opširnije

18.03.2011. - Badmintonska PUBLIKA - Azija to radi najbolje

Doživio sam pravi kulturološki šok gledajući finala Super Serije 2007 u Kuala Lumpuru, obuzme Vas oduševljenje i ne želite da vrijeme teće & želja Vam je da trenutak prijeđe u vječnost. Azija je došla na All England, bezbroj Malezijskih navijača napravilo je nevjerovatnu atmosferu u finalu muškog singa. Sretan sam što sam dio badmintonskog svijeta. Doživjeli smo to sa Ivaniševićem na Wimbledonu 2001 godine, kada se igralo finale u ponedjeljak & kada je došla mlađa publika koja je stvorila nevjerovatnu atmosferu; kada je publika bila podjeljena, pola za Raftera, pola za Ivaniševića. Tenis se tu izjednačio sa badmintonom, jedina je razlika što publika u badmintonu navija i usred poena. opširnije

01.02.2011. - Ekipa sa badminton srijede

Kako opisati najčitanije štivo na našoj stranici? Iako sa malo slika & malo teksta badminton srijeda je na moje iznenađenje ispred badminton caffea & profila igrača, čak i prije galerija slika. Drago mi je da je to tako. Stvorilo se jezgro slično onome koje je nekad stvaralo hrvatski badminton tamo već davne 1991 godine. Grupa stvara strašnu sinergiju pogotovo ako je grupa otvorena, pozitivna i svakako razigrana. Svaka srijeda je druga priča. Pa krenimo... opširnije

19.12.2010. - Djeca su nova snaga - predbožićne zahvale miniton grupi, ekipi bad. srijede, badminton caffe ekipi te svim entuzijastima

Slušam ljude trenutno ukljućene u badminton & jednostavno nemam ni gram emocija, sklop su razmišljanja koja više nikoga ne zanimaju i moje uši više nemaju sluha. Vukla me misao da je iskustvo bitno, ali da je ponekad ograničavajući faktor. Pojavljuju se nove snage trenera, eX igrača svjesni stanja, ali i svoje pozicije, realno i sa novim duhom ulaze okrenuti ka badmintonu. Oni koje su ostali zbog ljubavlji prema tom sportu i tvorci su novih ideja kojima stvaraju osnovu za promjenu. Entuzijazam, ljubav, zajednički rad, uzvišeni ciljevi, tolerancija itd. njihova je smjernica, a mene je navela da ih nazovem novim snagama, a ujedno su povod da se zahvalim ljudima koji su bili ili su ukljućeni u badminton i zaslužni za razvoj kluba, zaslužni sa atmosferu na turnirima, ljudima iz drugih klubova, ljudima okrenuti ka budućnosti zvanoj badminton. opširnije

08.12.2010. - "El sistema" ili oda entuzijazmu

Tekst je došao kao naručen. Nakon teksta: "Uloga mama i tata u minitonu", evo od Hrvoja nam već stiže druga priča "ODA ENTUZIJAZMU" koja nas vodi u Venezuelu. Ako smo socijalno osjetljivo, nismo komunisti, nego samo ljudi. Ljubav, vjera & strast... Hvala ti Hrvoje još jedan odličan tekst! opširnije

04.11.2010. - Lova Lova

Miris novca, banke, bogatstvo, siromaštvo, lopovluk, kazne, prijateljstvo, dobro i zlo, sport i glazba... sve je povezano sa novcem. Vrijednost stvari, položaj u društvu ili status, rad, borba, ratovi... trebamo li ga se bojati? Kuda nas to vodi?! Kada vidite kako ljudi skupljaju boce i bore se za svaku kunu svijet vam se čini sve samo ne lijepim mjestom, ali kad na TV-u vidite punašne političare sa neiskrenim i lažnim osmjesima ja doslovno mislim da ovakav svijet može samo propasti. Za vrijeme Rimskog Carstva novac je bio najbolje propagandno sredstvo... radije krenimo u tom smjeru. opširnije

19.10.2010. - Uloga mama i tata u minitonu

Drago mi je da je baš Hrvoje poslao svoj tekst za badminton caffe, jer je novinar i fotograf, koji mi je u mnogo slučajeva pomogao da naš mali projekt "Miniton" profunkcionira u punom zamahu. Svoja razmišljanja vezana uz miniton pa i malo dalje dati će nam kroz sljedeći tekst. Kako sam kaže: "Naravno ne moraju svi dijeliti moje mišljenje, ali može biti poticaj za razmjenu mišljenja na badminton caffe-u." opširnije

26.09.2010. - U dobrom okruženju stvarajmo badminton!

Na kavi u Turbo Limachu, onako ničim izazvana, Iva Majstorović (20) usmjerila je par pohvala ka našoj webici što mi je izmamilo veliki osmijeh. Kava i osmijeh za Dobro jutro :-) Zamolih ju da napiše par riječi za "Badminton caffe", na što je ona ekspresno reagirala i već nakon sat-dva imao sam njezinu priču. opširnije

01.09.2010. - Neki drugi Kinezi

Pariz je centar Francuske, a prošli tjedan bio je badminton središte. Možda je Pariz nagovještaj promjena koje bi se morale desiti u Europi, a podatak da je badminton prvi sport u Francuskim školama pokazuje put kojim bi se trebalo krenuti. Iako je Kina osvojila sva finala i imala 13 od 16 finalista, moramo reći da su se ovaj puta pojavili neki drugi Kinezi. Osvetnici, povratnici, odbačeni, svakako borci... Prvenstvo će se pamtiti & po tome što nositelji nisu uhvatili gotovo ništa. opširnije

15.07.2010. - Badminton revolucija je počela

Mićo je legenda velikogoričkog badmintona koji je ovu priču trebao napisati još prije godinu dana, ali zbog obima posla napisao ju je tek sada. Bez njegovog entuzijazma i energije velikogorička priča ne bi ni započela. Autor je legendarnih rečenica: "Unbelievable!" ... "Sj.... ćemo Kineze!". Neka ostalo kaže on sam ....

15.07.2010. - IBL priča

Damir Duvnjak kao pobjednik IBL-a zadnje dvije godine, odlučio se predstaviti neke od članova lige, ali na način kojim oni svojom riječju predstavljaju sebe i ligu samu. Pretz, Marko, Faust, Grunf i Frane izvor su tih malih pričica. Hvala Duviju i dečkima na trudu, te Josipu Buchbergeru na pjesimici i himni lige. Uskoro će biti i ženski oblik IBL-a ili WIBL.

23.06.2010. - Jazz Club nekad bio u Zagrebu

Jazz midnight za mali klub. Zato ćemo mi jednog dana imati Badminton Jazz Caffe koji će govoriti naše priče kroz Jazz i ambijent. Mala zarada, al opet zarada, puno duha biti će naš moto. Badminton i Jazz protiv nogometa i glazbenog šunda. Malo šale jer sve što ljude zabavlja je dobro. Ma nemamo mi ništa protiv nogometa. Argentina sa Maradonom, Japan sa Hondom nove su snage nekog novog nogometa. Tužno je kad nestaju dobre stvari iz centra grada.

18.06.2010. - Badminton je sport za pi....e

Još dan danas neki ga zovu baGminton... lagao bih kad bi rekao da ga ja nisam tako zvao kada sam bio klinac.
Moj prvi susret s badmintonom, u pravom smislu te riječi, počinje prije nekih 6, možda 7, godina kada sam prvi puta ugledao mrežicu na 1,55 i s nevjericom pokušavao shvatiti: „Pa kaj se tu uopće ima igrat?“
Do tada mi je badminton predstavljao tipičan izletnički pokušaj dodavanja neke čudne loptice na livadi, protiv svih sila vjetra i što jače u vis tj. kao rekreativno gibanje za ubijanje vremena dok roštilj ili kotlovina ne bude na stolu.

23.04.2010. - U plagijaturi

Ne radi se Ivici Kičmanoviću ni o Lauri koji su glavni likovi najznačajnijeg hrvatskog romana XIX.st "U registraturi" Ante Kovačića. Kako je danas vrlo aktualan registar branitelja, nekako samo od sebe došao mi je termin plagijatura. Plagore na latinskom znači "oteti", a dodatak zvuči kao partitura ili pjesmica koja iz toga nastaje. Cijelo jedno putovanje o plagijatima moglo bi trajati vječno tako da ću se samo malo dotaknuti te teme.

18.04.2010. - Plastičari vs. peradari

Umjesto pjesničkog uvoda: svečano se zaklinjem da nisam uvoznik pernatih loptica, niti sam dioničar u jednoj od kineskih sweat-shopova gdje se izrađuju loptice, nisam čak ni uzgajivač gusaka ili vlasnik šume plutovnika negdje u Portugalu. To smo riješili pa možemo početi.

10.04.2010. - Silvio daj napokon odrasti!

Moć snova ili-ti sposobnost maštanja nije za ljude koji su stalno zabrinuti, traže odobravanje i kupuju tuđe životne modele. Mašta je najveća vrijednost koju dijete ima. Zašto ljudi žele ubiti dijete u vama?. "Daj napokon odrasti?";obično vam to kažu ljudi kad vas žele poniziti, umanjiti, povrijediti... biti dijete što je tu loše, kakav bi to čovjek trebao biti, koja je poruka?

17.03.2010. - Mislite pozitivno!

Iva je dio ekipe stvorene oko badminton kluba "VG"; ekipe koja je stalni gost "Badminton petka". Radi u kontroli leta a šef joj je nama svima poznati Tomislav Barta; tata Karla Barte nekad člana BK"Zagreb Maksimir". Vjerujem da će uskoro cijela kontrola leta igrati badminton...

14.02.2010. - Ulicama Velike Gorice

Nemojte se čuditi ako vidite djecu kako lupaju lopticu u svakom čošku i ulici grada. Svi već znaju da se nešto dešava u Gorici i svi se već žele okušati u badmintonskoj brzini. Okupila se ekipa iz iste ulice, ekipa malih velikogoričana i cijelu priču devet godišnji Filip htio je podjeliti sa nama.

30.12.2009. – Božićni turnir u Novom Čiču

Zahvaljujući velikoj mašti, volji i duhu mojeg starog-novog Silvija Jurčića skupila se ekipa s kojom sam počela trenirati od devete godine života. Godine su se nizale, treneri su se mijenjali, dolazile su nove pobjede i nizali se porazi…Bez obzira na sve to, ekipa iz BK Zagreb Maksimir još uvijek je u nekim svojim dijelovima jedinstvena.

14.12.2009. - Božićna priča

Pacifist, avangarda, ateist, moreplovac, ex badmintonista, anarhista, rockabilly... a sada tata blizanki... živi život i pun je fantastičnih priča koje su na granici bajke, ali bajka je njegov život tako da smo bliže istini... kratak je opis osobe, a ono što ću vam napisati je kolaž priča i pričica, opis osobe koja ne vidi granice...

21.07.2009. - Badminton na amaterski način

Svi koji igraju badminton neko vrijeme sa istim ljudima počinju razmišljati kako je njihova igra iznad prosječna za rekrativce i kako „svakog dana u svakom pogledu sve više napreduju“. Na tragu tog razmišljanja nekolicina nas došla je do ideje kako bi cijelu teoriju trebalo isprobati u praksi i vidjeti do kuda seže rekreativni badminton u Hrvata: koliko ljudi napucava pernatu ili plastičnu lopticu, koliko često, koji je nivo igre prosječnog igrača, gdje najčešće igraju, tko su ti ljudi uopće i koliko ih je? I tako je sve počelo spontano i naglo, nenadano i posve nambiciono na jednoj nedjeljnoj kavi rodila se ideja o okupljanju badmintonaša rekreativaca. 


09.06.2009. - Alma Prica i "Polusan"

Noć još nije pala, žurim se da stignem na promociju romana Ratka Cvetnića "Polusan", ali ko i uvijek kasnim. Nije me išlo taj dan, nisam platio dva računa za mobitel (zabranjeni su mi odlazni pozivi) tako da automatski nisam mogao platiti ni parking. Pomalo sam nervozan ušetao u Ilicu 49 i pivnicu "Medvedgrad". Prije je na tom mjestu bila birtija ili restoran "Plitvice" nisam uspio uloviti. Ratko je kratko u predstavljanju romana rekao:"Mjesto sa kariranim stolnjacima." Sva sreća da takva mjesta još uvijek postoje, naše je definitivno bilo "Jordanovački vuglec" u Petrovoj. Pravo mjesto za promociju romana "Polusan" gdje je i centralno mjesto radnje, a opisuje se Zagreb krajem 80-ih kada se stari socijalistički sistem kao trulež raspadao, a stvarao se novi; "zna se" ili "znamo se" sustav vrijednosti..

19.05.2009. - Mao Hong za badminton caffe

Mao Hong ili Hugo, trener je iz Kine (Shanghai) koji već par godina radi za BK "Madvedgrad" i za selekciju Zagreba. Pet godina bio je trener u francuskoj reprezentaciji, a kao igrač kineski reprezentativac u muškim parovim; kratko je odgovorio na par mojih pitanja:
For first; your badminton trip till now; when you start; how much (hours) you train per day when you where in the best form; why you stop; what are the differences between Europe and Asia, and Indonesia and China; what do you think about Franch badminton; why China was so good with Li Yongbo, whats happening now in China; and for the end which way Croatia need to choose to be better despite that we are not rich, organization is a big problem, badminton is a small sport in Croatia and so... if you have something to add, shoot!

28.04.2009. - Kako je počeo badminton u mom selu

U ono je vrijeme najmodernija trgovina u Brežicama bila Market, baš preko puta zgrade u kojoj smo živjeli. Jednog su dana dobili vrlo jeftine komplete za badminton, made in DDR.


25.04.2009. - Badminton iliti mlaćenje praznog perja (siječanj 1994)

Badminton. Što je – možda sport, podvrsta filmova strave ili neko egzotično jelo? Odgovoriti na taj upit vjerovatno je lakše nego li na prastare nepoznanice tipa: smisao života, inflacija ili pak kuda idu divlje svinje?!


22.04.2009. - Pišem knjigu kad ono stranica...

U početku nisam odredio naslov, pa je krenulo lagano « riječ urednika», ili «krize nema ona je samo u glavama»,  ili « č ć dž đ ije je – nemojte suditi ljude samo po tome» - ovo mi se sviđa, «krivi put», «crni karton» i ... da da  « s Krešom do penzije» itd itd...


20.04.2009. - Kako je spašen badminton

Aljoša Rovan moj dugogodišnji prijatelj iz Brežica kraj Zagreba dao si je truda i u par rečenica je opisao probleme badmintona. Treba mu vjerovati jer pravi je sportaš, odbojka mu je prvi ili drugi sport, badminton tu negdje, atletika pri ruci, ja mu vjerujem i drago mi je da je u badminton caffe-u, iako mu je čaj draži. Zagrebačka čajanka mogao bi biti drugi naslov. opširnije

17.04.2009. - Početak rada kluba

Badminton se u Zagrebu i Hrvatskoj proširio kao popularna igra krajem pedesetih godina – kad je ušao u program Radničkih sportskih igara, popularnog rekreativnog natjecanja radnih kolektiva. No, iako kao rekreacija i obiteljska izletnička razonoda postaje veoma popularan, osobito među djecom, sve do 1989. godine badminton u Hrvatskoj ne uspijeva postići neki organiziraniji oblik premda je pokušaja bilo.



Upitnik o badmintonu



Erste Bank Medo Štedo